boogov bložni nokat...

ponedjeljak, 23.04.2007.

Wake up my child...

5 ujutro... 5 faking ujutro... Po ko zna koji put. Svrbež nepca, zaštopan nos, krvave oči od alergije na neku jebenu pelud, u 5 sati ujutro ja pišem faking post na blogu. Budim se tokom noći. Nekad me to jako zdrma. Zašto? Zdrma jer koliko god znam svoju sobu i sve u njoj, u mraku me ipak oblije neka doza straha, nelagodnog osjećaja, osjećaja nekakve prisutnosti koju ne mogu konkretno vidjet niti opipat. Užas. Probudim se nekad da se praktički odbijem od kreveta u sjedeći položaj kao da sam pao s visine od 2 metra. Kako lagano dolazim svijesti pred očima mi se zgasi TV koji sam naštimao da se sam zgasi za 3 sata. Interesantno, kad sam se "odbio" od kreveta, oci su mi piljile u TV i tek kad sam postao imalo svjestan da ga gledam, on se zgasi. Ili se znam probudit i skužim da je svijetlo upaljeno. A nije bilo. 1 000 000 % sam siguran da nije bilo. Uzem si čašu vode, gledam film, POPIJEM vodu, stvaim ju pored kreveta, kad se zbudim, čaša je puna... I takve zgode...

U principu svaki naš dan je prepun stvari i događaja koji su čudni i bizarni, kojih bi se u normalnim situacijama trebali pribojavat, zapravo uzet ih pod ozbiljno. Ali ne pod neku fanatičku opsesiju tipa da si opsjednut and shit, nego samo si priznat... Danas smo se toliko razvili da si događaje već automatski inerpretiramo kako bi se oni samo uklopili u naš život koji je naočigled zaokupljen sa nećim većim i važnijim i tu smo razvili sposobnost poricanja istine. Jednu ogromnu barijeru pred svijetom oko sebe baš onakav kakv jest. Prihvaćanje onih stvari koje si možemo pojasnit onakve kakve jesu, i poricanje stvari koje si ne možemo pojasnit. Lažeš sebi, veliš: ma gle, slučajno si se zbudio kad se TV zgasio... gle, možda sam ipak zaboravio ugasit svijetlo prije spavanja... gle, nisi popio vodu... gle, ... i tako dalje. Koliko puta vam se desilo (mislim na mlađe ljude mojih godina, jer pišem isključivo sa svoje perspektive sad) da si zapičite neki plan u glavi, zabrijete na neki fax, ili na posao, ili nešto počet u životu... I na kraju zavšite u svojoj buksi, nekom mjestu gdje se zamislite o tim stvarima i vrtite tisuću filmova i scenarija dok zadržavate jebenu suzu u oku... Jer ne znate zapravo što bi, ne znate od kuda početi, nikakvih temelja, nikakvih jasnih vizija o vašoj budućnosti, i to bez obzira na vaše materijalno stanje i sl...

To su ona stanja kad vas netko pita: "Što ti je?" , a jedino što mu možete reći je "Ništa". Jer ni sami ne znate. Niti di započet, niti di prestat, niti koji je smisao ikome to pričat. Samo je problem što ćete taj "Ništa" reći i sami sebi, zabit sve te brige u jedan mračni kutak i nastavit kao da ništa nije bilo. I tako se taj vaš dark corner puni sa stvarima koje poričete sami sebi. Koje vam se vraćaju nazad, i vi ih i dalje potiskujete nazad. Osjećam se nekad kao da sam u totalnoj magli, u režanju zvijeri oko mene, u smradu truleži kako hodam bos po močvarnom tlu u nepoznatom smjeru... I to sam smješkom na licu. Jer ništa ni ne vidim ni ne čujem niti osjetim. Već si zabrijem da sam na nekoj livadi hodam po nekom potočiću ispod velike duge i znam točno gdje idem... I zapravo gmižem ko crv kroz ovaj svijet skrivajući se od njega...

Postoji jedna poslovica koja kaže da možeš lagat svakome, samo sebi ne.

...

.....izgleda da smo i poslovice počeli pobijat.......

Laku noć...

Ili dobro jutro...

Boog

utorak, 17.04.2007.

Nek se čuje, nek se zna...

Evo sjedim u neudobnom stolcu posuđenom iz kuhinje, svirajući gitaru u neko tupo doba noći. Boli me sve redom od glave do pete, što od umora, što od nelagode i sl...
Netko mi je pokušao otrovat psa jučer. Jadan moj Spikey. Poejeo je neki otrov i cijeli se doslovno paralizirao. Sva sreća što smo reagirali na vrijeme, dali mu neki jogurt, nešto mliječno ovo ono, tak da se zbljuvo... inače ga više nebi bilo, jer otrov na kraju paralizira pluća i srce i onda bi bio gotov. Kasnije je došao veterinar i ispiko ga 9 puta... Jadna životinja. I sad se čovjek zapita ko je takvo đubre mamu li mu jebem govnarsku da ima srca to napravit nekoj životinji. Pa našopao bi ga s tim otrovom i gledo ga kak pati. Zapravo znajući sebe, nebi, nebi imao strpljenja gledat kak pati, nego bi ga izmlatio ko budalu. I eto. Zapitaš se, pa dobro zar ti ljudi nemaju pametnijeg posla nego šetat po livadi i bacat otrov po njoj. Koliko ti jadan život mora bit da sve što možeš radit i u čemu nalaziš zanimaciju je trovat i ubijat tuđe pse...
Ali hvala bogu oporavio se... Može normalno hodat sad i sve je u redu s njim. I lakše mu je. Ali meni nije... Oooooooooooooooo tako nije. Toliki bijes osjećat prema nekome koga ni ne znaš, a što je najgore može stanovat vrata do tebe. Ubija me. Jer ne znam, ne znam što te može navest da ubiješ nedužnu faking životinju, koja ti u životu nikad ništa nije skrivila, što te može navest da ubiješ ovo:



Moj Spikey...

utorak, 10.04.2007.

Bu!

I am a spirit. Weeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee.... I guess. Uglavnom rjesavah test sa rakijinog bloga. Jedan od rijetkih koji nisam pao...

Ev rezultata:

You scored as Spirit. This shows that Spirit is the predominating force in your life. You are probably one of the most balanced individuals, fairly close to enlightenment. Go be a yogi or something!

Spirit		70%
Air		65%
Water		65%
Earth		60%
Fire		50%

You scored as Spirit. This shows that Spirit is the predominating force in your life. You are probably one of the most balanced individuals, fairly close to enlightenment. Go be a yogi or something!

srijeda, 04.04.2007.

Krejzi maderfaker...

Prije jedno mjesec dana sam gledo telku i bilo break dance natjecanje... reko aj da vidim ko tu koga i zakaj. I vidio sam lika, zovu ga junior ovo ono, priča komentator kak mu je lijeva (il desna) noga potpuno disfunkcionalna, nemre se oslonit na nju i sl... Neću niš više pisat sam pogledajte:



Nije normalan...

utorak, 20.03.2007.

Machine head - Imperium